Ne voli kada je zovu „prvom damom reprezentacije“, ali nitko bolje ne utjelovljuje to ime. Iva Olivari, menadžerica Hrvatske nogometne reprezentacije, već 30 godina gradi svoje mjesto u sportu koji mnogi i dalje vide kao isključivo muški. U intervjuu za In Magazin otkrila je kako izgleda svakodnevica žene među nogometašima, kako se izborila za poštovanje, ali i koji su trenuci s reprezentacijom ostavili najdublji trag.
Kad dolazi četvrti sudac sa semaforom za zamjene, najčešće ga prvo pruži muškarcu u blizini. Iva se navikla.
„Izborim se i kažem, sorry, ja sam ta, molim te, hoćeš meni dati to što treba“, govori s osmijehom. U „vlak A reprezentacije“ nije uskočila preko noći – trebalo je vremena, znanja i podrške. Najviše od muških kolega. I najviše od izbornika Zlatka Dalića.
„Kad vam lider kaže – vjerujem ti, onda radiš još više“
„Zlatko Dalić je jedan specifičan vođa, rekla bih. On nije najglasnija osoba u prostoriji, on nije osoba koja mora sama donositi konačne odluke. On u donošenju svojih odluka vrlo često uključuje svoje suradnike. Pita me ili ‘Iva, što ti misliš‘ ili ‘Iva, napravi kako misliš da je najbolje, ja ti u potpunosti vjerujem.‘ I onda kad vam lider da takvu podršku, onda zapravo od vas izazove to da nastojite što više raditi i što bolje raditi da bi opravdali to povjerenje“, ispričala je.
Sjeća se i najemotivnijih trenutaka – i slavlja i tuge. „Ne znam, od one naše vožnje s aerodroma do Trga koja je trajala šest, sedam sati. Ali isto tako ću se uvijek sjećati i one utakmice u Beču na europskom prvenstvu 2008. godine kad smo u posljednjim sekundama ispali od Turske.“
Tu su i ljudi koje ne zaboravlja. „S Domagojem Vidom i Brozom vam ne može biti dosadno ni na pustom otoku i stvarno mi njih dvojica onako jako fale. Oni su uvijek bili ti koji su podizali atmosferu,“ prisjetila se.
A iza svih tih putovanja i dana provedenih na aerodromima i stadionima, Iva je i majka – i uskoro baka.
„Pa kad su djeca bila mala, onda je bilo vrlo izazovno. I bez jako dobre organizacije, i bez podrške obitelji, to ne bi bilo izvedivo. Moje prvo veliko natjecanje je svjetsko prvenstvo u Japanu 2002. godine i moj sin Fran je tada imao šest godina. I on je bio najveći navijač Ekvadora, Meksika i Italije i onda kad su mu rekli, – Pa dobro Fran, kako ti navijaš za Italiju, kad ti mama radi u Hrvatskom nogometnom savezu? On je rekao – Da, ali ako dečki izgube, moja mama će brzo doći doma“, kroz smijeh se prisjeća.
U desetom mjesecu čeka unuka. Iako ju Domagoj Vida zove „tetka“, kaže – „uskoro će to biti baka“.
