‘Mama reprezentacije’: Prva sam žena na klupi Vatrenih

Ne voli kada je zovu “prvom damom reprezentacije”, ali nitko bolje ne utjelovljuje to ime. Iva Olivari, menadžerica Hrvatske nogometne reprezentacije, već 30 godina gradi svoje mjesto u sportu koji mnogi i dalje vide kao isključivo muški. U intervjuu za In Magazin otkrila je kako izgleda svakodnevica žene među nogometašima, kako se izborila za poštovanje, ali i koji su trenuci s reprezentacijom ostavili najdublji trag.

Kad dolazi četvrti sudac sa semaforom za zamjene, najčešće ga prvo pruži muškarcu u blizini. Iva se navikla.

„Izborim se i kažem, sorry, ja sam ta, molim te, hoćeš meni dati to što treba“, govori s osmijehom. U „vlak A reprezentacije“ nije uskočila preko noći – trebalo je vremena, znanja i podrške. Najviše od muških kolega. I najviše od izbornika Zlatka Dalića.

“Kad vam lider kaže – vjerujem ti, onda radiš još više”

„Zlatko Dalić je jedan specifičan vođa, rekla bih. On nije najglasnija osoba u prostoriji, on nije osoba koja mora sama donositi konačne odluke. On u donošenju svojih odluka vrlo često uključuje svoje suradnike. Pita me ili ‘Iva, što ti misliš‘ ili ‘Iva, napravi kako misliš da je najbolje, ja ti u potpunosti vjerujem.‘ I onda kad vam lider da takvu podršku, onda zapravo od vas izazove to da nastojite što više raditi i što bolje raditi da bi opravdali to povjerenje“, ispričala je.

Sjeća se i najemotivnijih trenutaka – i slavlja i tuge. „Ne znam, od one naše vožnje s aerodroma do Trga koja je trajala šest, sedam sati. Ali isto tako ću se uvijek sjećati i one utakmice u Beču na europskom prvenstvu 2008. godine kad smo u posljednjim sekundama ispali od Turske.“

Tu su i ljudi koje ne zaboravlja. „S Domagojem Vidom i Brozom vam ne može biti dosadno ni na pustom otoku i stvarno mi njih dvojica onako jako fale. Oni su uvijek bili ti koji su podizali atmosferu,“ prisjetila se.

A iza svih tih putovanja i dana provedenih na aerodromima i stadionima, Iva je i majka – i uskoro baka.

„Pa kad su djeca bila mala, onda je bilo vrlo izazovno. I bez jako dobre organizacije, i bez podrške obitelji, to ne bi bilo izvedivo. Moje prvo veliko natjecanje je svjetsko prvenstvo u Japanu 2002. godine i moj sin Fran je tada imao šest godina. I on je bio najveći navijač Ekvadora, Meksika i Italije i onda kad su mu rekli, – Pa dobro Fran, kako ti navijaš za Italiju, kad ti mama radi u Hrvatskom nogometnom savezu? On je rekao – Da, ali ako dečki izgube, moja mama će brzo doći doma“, kroz smijeh se prisjeća.

U desetom mjesecu čeka unuka. Iako ju Domagoj Vida zove “tetka”, kaže – „uskoro će to biti baka“.